Mrtva priroda - vaza s cvijećem

Slikanje mrtve prirode s cvijećem započelo je u Nizozemskoj tijekom 16. stoljeća, a vrhunac je dostiglo u 17. stoljeću, najvjerojatnije sa željom slavljenja nizozemske hortikulture, koja je i danas osobito važan dio njihove kulture. Tu tradiciju započeo je Ambrosius Bosschaert, a u 17. stoljeću nastavio znameniti Jan Davidsz de Heem prilagodivši je baroknom stilu s kompliciranijim formama i elementima iluzionizma te brojnim simboličkim značenjima, pod čijim utjecajem je slikala Maria van Oosterwijck, razvivši vrsni slikarski izraz kroz vlastite motive. Slika prikazuje mjedenu vazu s cvijećem, ružama i tulipanima, ukusno kombiniranih boja, koja izranja iz tamne pozadine. Kao i njezini učitelji, uravnoteženu kompoziciju proizvoljnog broja cvijeća, napravljenu na temelju brojnih studija, upotpunjavala je listovima, grančicama itd. Malo koji slikar mogao se pohvaliti briljantnošću i svježinom boja koje je ona postizala u svojim radovima. MARIA VAN OOSTERWYCK (OOSTERWIJCK) (Nootdorp, 1630. – Uitdam, 1693.) U svijet slikarstva ušla je zahvaljujući ocu, inače protestantskom svećeniku, koji ju je odveo u slikarski studio Jana Davidsza de Heema pod čijim je utjecajem razvila interes za slikanjem mrtve prirode s cvijećem, pokazavši ogroman talent. Radila je u Delftu, Utrechtu, a oko 1670. preselila se u Amsterdam, gdje je radila kraj Willema van Aelsta. Među njezinim pokroviteljima bili su francuski Luj XIV., car Leopold I., sveti rimski car August II., William III. Unatoč velikoj potražnji za njezinim radovima, s obzirom na to da je bila žena, uskraćeno joj je članstvo u cehu slikara. Posljednja poznata slika, mrtva priroda iz 1689. godine, nalazi se u Britanskoj kraljevskoj zbirci u londonskoj Kensingtonskoj palači.