Krajolik s jezerom i ruševinama

U lijevom uglu stablo. Ispod njega put. Na putu čovjek sa štapom hoda. Prati ga pas. Podignuo je desnu ruku da bi pozdravio drugog čovjeka koji (u centru slike) se penje na brežuljak. Oba dvoje imaju kaput i hlače do koljena sa dugim čarapama. U desnom uglu stablo iza koga počinje šuma. U daljini na putu hoda žena u crvenoj suknji s krčagom na glavi. Ispod mosta koji se nalazi u sredini dvije osobe u živom razgovoru. Jedna u bijelom, druga u žutom. U daljini par kuća iza kojih se vidi gusta šuma. Nebo tamno plavo sa bijelim velikim oblacima. (Inventarna knjiga 1-3, 1. tom) Pandan slici MRR-979. Slike jednakih dimenzija ostvarene su kao pandani. U prvom planu Krajolika s jezerom i ruševinama nalazi se maleno jezero. S desne se strane strmo uzdiže teren na kojem se ističe stijena s visokim stablom. Lijevo od jezera vodi široki put koji otvara pogled na ruševno naselje u središtu kompozicije i skreće iza bujne vegetacije prema vanjskom rubu slike. U krajoliku je prikazano nekoliko ljudskih likova, ribar, putnik i žena s krčagom vode na glavi. Na Krajoliku s lovcima kompozicija je dijagonalna i njome dominira nakošeno stablo koje se uzdiže u prvom planu uz sam rub vodene površine. S lijeve se strane ocrtava udaljeni grad, a na stijeni se nalaze ruševine. Na suprotnoj su strani prikazani s leđa jedan konjanik, njegov sluga i dva psa koji love jelena šte se u bijegu uspinje strmim terenom. U pozadini ovog prizora vidi se dubok zaljev stjenovitih obala i udaljene brodice razvijenih jedara. Oba krajolika iz Zavičajnog muzeja pripadaju žanru koji se razvija u Veneciji tijekom 17. stoljeća, a koji su Davide Banzato i Elisabetta Antoniazzi Rossi (2001, II:694) nazvali "prirodni pejzaž". Znanstvenici ističu kako je "prirodan izgled krajolika" varljiv te da se tu radi više o kodificiranim shemama, nego o realnim pejzažima. U Venetu je krajen 17. stoljeća kombinacijom pejzažnih motiva s prikazima životinja uz sklonost skicoznom prikazivanju putnika i svakodnevnog života na selu, došlo do stvaranja "potkategorije" koja se može nazvati "scena žanra na otvorenom". Prikazani likovi nisu, međutim, bili u funkciji naracije, već su "uglavnom imali dekorativnu svrhu", a često se pojavljivao i "motiv ruševina" (Banzato, Antoniazzi Rossi 2001, II:700-701). Motivi i stilske karakteristike ovih dvaju krajolika iz Rovinja odgovaraju definiciji te slikarske "potkategorije". Autor skromnih mogućnosti priklanja se kompozicijskim i slikarskim rješenjima venetskog pejzažnog slikarstva s kraja 17. i početka 18. stoljeća, ponavljajuću ih na suhoparan i pojednostavljen način. (Nina Kudiš Burić u: Slikarska baština Istre, 2006., str. 473-474)