Obitelj Richter

U jednokatnoj vili na Vrhovcu 38, danas poznatoj pod nazivom Zbirka Vjenceslava Richtera i Nade Kareš Richter, cjelovito se predstavlja stvaralaštvo jednog od najistaknutijih hrvatskih umjetnika pedesetih i šezdesetih godina 20. stoljeća. Njezina povijest počinje 1980. godine kada su Vjenceslav Richter i njegova supruga Nada Kareš Richter gradu Zagrebu darovali umjetničke radove i obiteljsku kuću s namjerom osnutka mjesta na kojem će se proučavati konstruktivna umjetnost, okupljati mladi umjetnici, ali i kako bi potaknuli širenje kulturnih sadržaja izvan užeg središta Zagreba.

Zbirka Richter, kako se najčešće naziva, 1998. godine predana je na upravljanje Muzeju suvremene umjetnosti. To je bio početak intenzivnog rada na stručnoj obradi umjetničkih radova Vjenceslava Richtera, ali i prisne suradnje kustosa muzeja i umjetnika, usmjerene prema stvaranju uvjeta za otvaranje zbirke javnosti. Na inicijativu donatora uređen je park u kojemu su postavljene skulpture, a prizemlje vile preuređeno u izložbeni prostor namijenjen stalnom postavu darovanih radova. U proljeće 2000. godine Zbirka je otvorena za javnost, a prisna suradnja Vjenceslava Richtera i Muzeja nastavljena je umjetnikovim predanim proširivanjem donacije novim radovima. Danas se u Zbirci čuvaju 182 umjetnička rada nastala u razdoblju od 1963. do 2002., koja prate sva područja Richterova likovnog stvaralaštva.

O radovima u zbirci

Vjenceslav Richter oduvijek je bio zaokupljen problemom sinteze u umjetnosti. Nakon eksperimentiranja u arhitekturi i urbanizmu šezdesetih godina posvećuje se skulpturi. U prvoj seriji radova, Centre i Centrije, nastalih od 1963. do 1965. godine, eksperimentira s jednim od osnovih geometrijskih tjela, kuglom. Unutarnji prostor kugle raščlanjuje i gradi pomoću vertikalnih i horizontalnih elemenata raspoređenih tako da stvaraju njezin obod.

Šezdesetih i sedamdesetih godina, usporedo s Richterovim projektom Sinturbanizma, nastaje ciklus Sistemskih skulptura koji proizlazi iz Richterove fascinacije sistemima. Osnovna gradbena jedinica industrijski je proizvedena aluminijska šipka kvadratnog presjeka čijim umnažanjem nastaju skulpture različitih oblika i formata. Istražujući mogućnosti promjenjivosti forme, istodobno nastaju skulpture čija je osnovna gradbena jedinica pomična. Seriju radova čijim se pokretanjem elemenata – uvlačenjem i izvlačenjem – dobiva beskonačan niz kombinatornih mogućnosti Richter naziva Reljefometar.

Sistemska grafika, nastavak je njegova sistemskog pristupa na dvodimenzionalnom planu sedamdesetih godina. Sistem oblikuje od četiriju matrica od kojih svaka ima 900 polja, a osnovni gradbeni element je kvadrat koji se mijenja od punog kvadrata do tanke kvadratne konture. Zaokretanjem jedne matrice za 90o nastaje nova situacija i takvim je sistemom, koristeći se samo četirima matricama sa četirima fiksiranim bojama, moguće izvesti 914 različitih grafika. Time sistem nije iscrpljen, budući da se korištenjem raznih boja dobivaju nova likovna rješenja.

Ideju sinteze likovnih umjetnosti nadalje razvija u Prostornoj sistemskoj grafici – kocki oslikanih prozirnih površina matricama sistemskih grafika – i Prostornim grafikama u kojima prostornost linije ostvaruje njezinim razapinjanjem aluminijske šipke unutar prozirne kocke prema određenom sistemu među dvjema usporednim stranicama.

Prostorne sistemske grafike prijelaz su od Sistemskih grafika prema Prostornoj slici. U tridesetak radova nastalih kasnih devedesetih godina 20. stoljeća izbrisane su granice između likovnih umjetnosti. Prostorna slika je kocka prozirnih stranica podijeljena u jednom smjeru u tri dijela dvjema prozirnim pregradama. Svaka površina je drukčije riješena obojenim samoljepljivim trakama, a svaki potez na jednoj površini djeluje i na ostalih petnaest površina. Istodobno, Prostorna slika može se sagledati kao dvodimenzionalna slika, kao skulptura bez materije i kao arhitektura bez praktične funkcije.

Sredinom sedamdesetih godina, nastavljajući eksperimente na području likovnosti, nastaje serija od dvadesetak slika Sistemskog slikarstva za koje Vjenceslav Richter razvija poseban geometrijski alat, trokute s kutovima od 20, 40, 60, 80 i 100o. Njima stvara skalu „zanemarenih“ kutova i na određen način protestira protiv učestale uporabe pravog kuta. Svaka slika označena je posebnim znakom koji prikazuje upotrebljene kutove.

Krajem sedamdesetih, a posebice u osamdesetim i devedesetim godinama 20. stoljeća, Richter se udaljava od čvrste geometrijske strukture. Serija radova Spontani crtež, Spontana grafika i Slobodni crtež nastala je slobodno vođenom linijom, ili pak potpuno slobodnim zamahom ruke s dvjema ili trima bojama. Tim radovima bliski su Gravitacijski crteži u kojima razlijevajući boju na papiru, ovisno o gravitaciji, oblikujuje apstraktni crtež.

Mnogi Richterovi projekti nažalost nisu realizirani o čemu svjedoče brojne skice, crteži, teorijske rasprave koji se čuvaju u arhivu Zbirke Richter. Tijekom cjelokupnog umjetničkog stvaralaštva, Richter je bio posvećen inovativnom pristupu u rješavanju određenih problematika koje do tada nisu bile prepoznate ni afirmirane u suvremenoj umjetnosti.

Umjetnički radovi Vjenceslava Richtera nalaze se u mnogim muzejima diljem svijeta, među kojima su The Tate Gallery u Londonu, Museum of Modern Art u New Yorku, Museum of Contemporary Art Kiasma u Helsinkiju, Museo Civico u Padovi i dr.